Krivnja kao udar na identitet, a ne na hranu

Onaj trenutak kada moji klijenti progovaraju o krivnji zbog pojedene hrane je moment u kojem svjedočim svemu samo ne problemu oko hrane. Dajem prostora krivnji da bude izražena i držim još veći prostor za ono što će tek doći.

Bez pritiska, bez plana, bez osuđivanja.

Krivnja nakon pojedene hrane nije činjenica, nije nešto što ja i osoba preko puta mene trebamo evaluirati i izaći s rješenjem. Ali je nešto s čime možemo biti. Čemu možemo svjedočiti i priznati da je u tom trenutku to jedina moguća ekspresija individualnosti.

Osjećam krivnju, a u tišini se čuje “osjećam toliko toga što drugačije ne uspijeva izaći”.

Krenimo od toga zašto nastaje krivnja. Ona je jedan od regulacijskih mehanizama koji pomaže osobi održati idealnu sliku, nenarušenu onim ljudskim. Nezasićenu emocijama i povezanim razočaranjima.

Krivnja je ta koja “garantira” ljubav. Ako sve popraviš i slijediš pravila - dobivaš smisao. Dobivaš podršku, pažnju, uvažam te i divim ti se.

Divim se tvojoj snazi da si jači/a od sebe, svojih potreba, svojih poriva i neprijatelja (hrana kao neprijatelj). Negdje u podlozi povjerenje je narušeno, pa je onda bolje zatvoriti vrata. Da hrana ne ulazi. Da neprijatelji ne ulaze. Da se ne udebljaš. Da ne iskačeš. Da ne budeš povrijeđen/a. Da te manje uvažavaju. Da ne budeš neuspješna.

Negdje je poruka koja čuči unutra. Možda neizrečena, ali ne manje glasna zbog toga.

To je poruka koja je izgradila identitet. Identitet osnovan na uvjetima koje čuva osjećaj krivnje. Krivnja indicira da se radi o nekom pravilu koji čuva identitet i na taj način ga štiti.

Poruka koja je tu nije samo izražena od uže okoline, ona je ponekad unutar društva koje posramljuje “jedenje nezdrave hrane” i asocira s time karakteristike slabosti, manjka volje ili discipline, nebrige, neuspjeha, nebitnosti.

Takva društvena slika o hrani postaje plodno tlo za nešto što zapravo s hranom nije ni povezano.

Krivnja nije ovdje zbog hrane koju si pojeo/la. Ona je ovdje jer štiti identitet koji nastoji idealom kompenzirati i utješiti ono ljudsko, nesavršeno, bolno, šašavo, kaotično.

To je emocija kojom izražavaš one emocije koje percipiraš prijetećim za svoje postojanje. Naravno nesvjesno.

Lakše je osjećati krivnju zbog hrane nego ljutnju na jednog od roditelja s kojim si u uvjetovanom odnosu i gdje nedostaje emotivne bliskosti i povjerenja da će odnos preživjeti neugodne emocije. Gdje su moć i autoritet raspodijeljeni na fer način. Nikome se ne šteti ni ne oduzima, a istovremeno postoji poštovanje. Jer zbog emotivne istine “odnos može prestati” ili se urušiti ili se jedna strana toliko povrijediti.

Ne biraš krivnju svjesno, ona je tvoj nesvjesni mehanizam zaštite i regulacije. Do trenutka kada se zainteresiraš, budeš spremna, imaš kapacitet i počinješ polako raslojavati.

I to je nešto što nije samo simbol tog odnos s roditeljem, već roditelja i s vlastitim roditeljima. Ovime ti želim prikazati koliko je tu neizgrađenih emotivnih snaga i međugeneracijskih povreda i koliko je krivnja zbog hrane nemoćna naspram toga.

Ponovno uspostavljanje restrikcije i promjena hrane nije nešto što može promijeniti emociju. Iako može uspostaviti kratkotrajnu kontrolu i dati prividan red.

S krivnjom se treba odnosi poštivajuće, a istovremeno ne slušati ju kao činjenicu. Regulirati krivnju znači dopustiti ostale emocije da budu tu. Znači ne automatski reagirati na krivnju vraćanjem na pravila oko hrane.

Otvaram te mogućnosti da pogledaš krivnju kao poziv prema primarnoj emociji. Da krivnja bude podsjetnik da se ovdje radi o nekoj neizraženoj potrebi, emociji, čežnji, nadi, razočaranju, itd.

Ponekad je krivnja jedini način da iskažeš potrebu za njegovanjem. Sebe, ali i da dopustiš drugima da ti pomognu kroz traženje pomoći.

Kada krivnja počne kontrolirati tvoj unutarnji i vanjski svijet, stvara se začarani krug krivnje koji ide otprilike ovako: neugodna emocija - pravilo - restrikcija - prejedanje - krivnja - pravilo - restrikcija - prejedanje…

Nije lako izaći iz začaranog kruga ako postoji imalo osuđivanja prema krivnji i odnosu s hranom, ako izostaje razumijevanje i ako se koristiš kratkotrajnim rješenjima kao što je dijeta, pretjerano vježbanje ili neko drugo kompenzacijsko ponašanje.

Suosjećanje, somatske prake, mindfulness, pisanje dnevnika hranjenja i emocija,… Te prakse pomažu ti na zdravi način da se nosiš s emocijama, kako novo pravilo hranjenja ne bi postalo rješenje.

Bez dubljeg istraživanja krivnje teže je dočekati na siguran način emociju koju pokušavaš time regulirati.

Video s online treninga

Uz intenzivniji individualan ili grupni rad, nudim ti Online trening koji sadrži mindfulness prakse, vizualizacije, vježbe svjesnog hranjenja i somatske prakse koje ti mogu pomoći regulirati krivnju i ostale emocije koje se istovremeno pojavljuju.

Ove prakse ako se redovito koriste mogu ti pomoći pri smanjenju i osvještavanju krivnje i pridruženih emocija.

Online Trening “Od Preplavljujuće Krivnje do Opuštenog Hranjenja” je unaprijed snimljen i na jednom mjestu se nalaze svi materijali kako bi ti bilo olakšano korištenje.

Ovaj program je proveden i uživo kako bih dobila povratnu informaciju i dodala ono što je još potrebno. Pročitaj iskustva prošlih sudionika i detaljno istraži trening OVDJE.