Kako do osjećaja samovrijednosti?

Da bar mogu ponuditi jednostavan put do osjećaja samovrijednosti. Primijetimo riječ u naslovu „osjećaj“. Ona upućuje na to da nije nikako upitno vrijediš li. Vrijediš, samo to još ne vjeruješ ili ne osjećaš. I dalje misliš kada ispuniš još ovaj i ovaj uvjet, onda ćeš vrijediti. 

Mnogi ljudi ne vjeruju u svoj osjećaj vrijednosti. Većina vrijednost uspoređuje s koristi. Koristim li ja ovom svijetu? Dobiva li ovaj svijet od mene nešto? Pridonosim li nečemu? Često se nadamo kada ovo ispunimo da ćemo vrijedi. Istina je obrnuta, kada osjetimo svoju samovrijednosti, onda možemo dati. 

Možda bi na ovakav način pričali o stvarima.

Ljudi nisu stvari. Ljudi ne vrijede kada koriste i kada lijepo izgledaju ili neka treća valuta. 

Zdravi osjećaj vrijednosti javlja se kada je potvrđeno naše postojanje. Samim time što postojim, ja sam bitan/na. Kada izostaje potvrđivanje naše vrijednosti ili je ono uvjetovano, onda nastaje povreda naše vrijednosti koja se manifestira kroz sram. A onda naposljetku i kao manjak samopouzdanja ili samopoštovanja, samosabotiranja, samokažnjavanja,…

Potvrditi nečiju vrijednost ne znači potvrditi nečiju korisnost ili pohvaliti nečiji performans. Roditelji koji kroz odgoj potvrđuju uspjeh, a ne postojanje djeteta – utječu na oblikovanje osjećaja samovrijednosti kod djeteta. Isto to dijete kasnije to radi sebi. Kada se osjeća korisno, uspješno, pametno, lijepo – onda vrijedi. 

Potvrditi nečiju vrijednost znači potvrditi nečije postojanje bez obzira kakvo ono je. Ja te vidim, volim, prihvaćam i poštujem jer postojiš. Jer si sa mnom i dijeliš ovaj život. Jer je moja radost upoznati te i biti s tobom. To bi značilo da potvrđujemo nečije postojanje tako što ga slušamo, uvažamo svaki osjećaj koliko god on bio težak i poštujem svaku misao. Validiramo svako tijelo bez osude. 

Sve ovo navedeno ne znači da se moramo slagati s tuđim osjećajem, misli ili da nam se netko mora sviđati.

“Potvrditi vrijednost je dopustiti da netko biva jednako kao i mi”

Ako dijete osjeća ljutnju jer ne može dobiti igračku koju želi – onda je potvrđivanje njegove vrijednosti uvažavanje njegovog osjećaja. „Vidim da si ljutit i žao mi je. Ponekad se možemo tako osjećati. Tu sam uz tebe iako ne možeš sada od mene dobiti tu igračku.“ Vjerovali ili ne, ovakav pristup ako se kontinuirano provodi utječe na osjećaj sigurnosti i samovrijednosti djeteta koji se onda u tome i umiruje fizički. 

Što se događa u odrasloj dobi? 

Sada kada smo odrasli, nemamo roditelje koji nam mogu korigirati osjećaj samovrijednosti. Nemamo nekoga tko je u potpunosti odgovoran za naše osjećaje, tko će nas regulirati kada smo pogođeni strelicom srama i neutješnosti. Nemamo roditelje tom smislu njihove potpune odgovornosti, ali možemo zacijeliti takve osjećaje kroz terapijski odnos i odnos sa sobom koji nas onda uči kako da postanemo svoji roditelji. Kako da se naučimo utješiti i ponovno voljeti. 

Terapijski odnos može ponuditi vrijeme, prostor i osobu s kojom možemo ponovno dobiti osjećaj samovrijednosti u odnosu. Sjetimo se, narušeni osjećaj samovrijednosti nastao je u odnosu, to nije činjenica s kojom dolazimo na svijet.

I zato je odgovor na prvo pitanje bloga teško. Iziskuje da se vratimo u povredu, osjetimo to neutješeno unutarnje dijete i ponovno ga zagrlimo svojim odraslim rukama. 

Kako to možemo početi činiti: 

• Psihoterapija – važno je da je ovaj odnos za nas siguran, da se osjećamo uvaženo i neosuđivano od terapeuta. 

• Izražavanje vlastitih osjećaja – što god da osjećamo, vrijedno je postojanja. Ako pronađemo siguran kontekst u kojem ovo možemo vježbati bez straha da će nas druga osoba osuditi, onda radimo na svom osjećaju samovrijednosti. 

• Aktivno slušanje – imamo li zdrav partnerski ili prijateljski odnos, možemo u njemu osjetiti svoju samovrijednost. Kada nas netko aktivno sluša i kada mi drugoga aktivno slušamo, to je jedan od načina kako potvrđujemo tuđu i vlastitu samovrijednost. 

• Vježbanje blagosti i neosuđivanja prema sebi – svatko s narušenim osjećajem samovrijednosti pokazuje neki oblik samokritike i uvjetovanog prihvaćanja. To se nasreću može promijeniti praksama. Dokazano je da mindfulness prakse samosuosjećanja utječu značajno na smanjenje anksioznosti i samokritičnosti.

Kako ti se čine ovi prijedlozi? Koliko god ovaj osjećaj manje samovrijednosti bio težak, moguće ga je zacijeliti. S osjećajima možemo raditi i transformirati ih. 

I upravo je odnos mjesto koje može ponuditi potvrđivanje našeg postojanje bez osude. 

Možda se pitaš, kako ću znati da imam narušeni osjećaj samovrijednosti. Navest ću nekoliko ponašanja u kojima se možeš tako osjećati, a da nisu na prvu očita:

• Nezadovoljstvo sobom – prisutne su misli da uvijek možeš bolje, da nije dovoljno i da ćeš biti sretan/na tek kada dođeš do određenog uspjela. Poistovjećivanje unutarnje sreće s uspjehom je veliki znak da se radi o narušenom osjećaju samovrijednosti. 

• Samokažnjavanje – kada osjećaš neugodan osjećaj koji ti je teško prihvatiti i koristiš kažnjavajuće mehanizme. To mogu biti ozbiljni oblici samoozljeđivanja i oni drugi jednako ozbiljni ali suptilniji. Primjeri toga su kažnjavanje hranom, pretjeranima vježbanjem, restrikcijom, izolacijom, zapuštanjem higijene,…

• Previsoki standardi za sebe i za druge – vrlo ti je teško zadovoljiti sebe i osjećati se ispunjeno. Što god da radiš, izgleda veliko. Čak i kada dođeš do svog cilja, pojavi se glad za novim ciljem. Isto tako gledaš i na druge osobe. Biraš visoko ambiciozne i uspješne ljude u svom životu i imaš osuđujući stav prema drugima koji nemaju tako velike težnje, disciplinu ili ciljeve. 

• Uspoređuješ se s drugima – uvijek su drugi bolji, pametniji, ljepši, zabavniji. Ne uspijevaš vidjeti svoju jedinstvenost i prihvatiti svoju različitost. Osjećaj vrijednosti vezan je za nešto izvana. U ovom slučaju veliki dio svoje energije i fokusa usmjeravaš na vanjske faktore i ljude. 

• Ne vjeruješ drugima – zbog vlastitog osjećaja narušene samovrijednosti, teško možeš prihvatiti da te netko cijeni i prihvaća baš takvog kakav jesi. Postoji određena doza sumnje i zatvaranja pred drugima. Zbog toga ne ulaziš u bliske odnose i bojiš se opustiti se u odnosu. 

• Narušeni ljubavni odnosi – preduvjet zdravog ljubavnog odnosa je dobar ljubavni odnos sa sobom. To znači upravo imati zdrav osjećaj vlastite vrijednosti. Kada nam je teško sebe vrednovati, pokušavat ćemo testirati tuđu lojalnost i ponekad nesvjesno činiti sve da odnos ne uspije jer u dubini smatramo da ga nismo vrijedni. 

• Biranje nedostupnih ljudi – vrlo često neosviješteno biramo ljude koji potvrđuju našu sliku vrijednosti kako bismo ostali u sigurnoj zoni (iako je ona neugodna). Pa tako biramo prijatelje koji nam ne mogu uzvratiti pažnju, biramo partnere koji su nedostupni ili su već vezani za drugu osobu (brak).

Isprobaj meditaciju i otvori vrata osjećaju vrijednosti i ljubavi.

Nadam se da će ti ovaj blog pridonijeti boljem razumijevanju ove teme i potaknuti na promjenu koju zaslužuješ. Prečesto vidim ljude koji nisu spremni suočiti se sa svojim teškim osjećajima i onda ostanu u nepovoljnim životnim uvjetima. Ponekad je tako malo potrebno da krenemo prema boljem iako izgleda taj put veliki i strašan. 

Nadam se da ćeš pronaći svoj put, sigurnu osobu i početi više potvrđivati svoju vrijednost bez obzira gdje se trenutno nalaziš u životu. Za rad s osjećajem samovrijednosti ne postoji uvjet. Ne postoji vrijeme kada je bolje raditi na tome, jer ćeš do tada već ispuniti nešto. Baš to i je u srži samovrijednosti. Uvijek imamo vrijednost, radimo samo na tome da to vidimo i osjetimo.

Zaprati me na društvenim mrežama ako ti se sviđa sadržaj koji za tebe kreiram