Uspješna vrijedim?

Već nekoliko mjeseci nisam aktivna na društvenim mrežama i dogodila se ona promjena koju sam tako dugo priželjkivala. Nije se mogla prije realizirati jer je baš trebalo da budem odsutna online.

I dok sam pisala ovu prvu rečenicu, zvuči mi kao neka ispovijest današnjeg vremena. Nešto kao slavljene pobjede nad ovisnosti i nužnosti modernog svijeta.

Zanimljivo je da to nisam planirala niti birala, kao mnogo puta ranije kada bih brisala aplikacije pa ograničavala vrijeme. Pa razmišljala o tome kako da se “odviknem” od ulaska u Instagram aplikaciju.

Svašta nešto, da bi se na kraju samo dogodio život. Moja beba je odrasla u veću bebu koja više istražuje svijet i na tom putu me više treba. U onom fizičkom smislu. Tako je moje sudjelovanje u njegovom istraživanju ovog svijeta počevši od utičnica, pa do stavljanja ruku u wc školjku - dovelo do toga da manje ulazim u online svijet.

To za mene znači u potpunosti Instagram i facebook (usput sam i izgubila lozinku pa više tamo ni ne mogu ući, niti te trudim to aktivirati).

Uz to što beba odrasta, dogodilo se i to da sam počela raditi s klijentima 1:1 nakon porodiljnog. Što znači da onda kvalitetnih 2-3 sata dnevno provedem u kontaktu s drugom osobom. Ulazim u njezin svijet, slušam njezine muke, patnje, radosti i ne samo da postajem nečija osoba u životu - već i ta osoba dolazi u moj život. U moje misli, osjećanja, želje, nade, suosjećanje.

U takvom tempu gdje pomažem u odrastanju uskoro jednogodišnje bebe i u podržavanju i svjedočenju života mojih klijenata ( + svi oni trenuci koje pokušavam pronaći za sebe, partnera i prijatelje i obitelj) živim već neko vrijeme.

Kada kažem pokušavam pronaći vrijeme za sebe, partnera i ostale meni bitne ljude u životu, to stvarno znači ponekad i nekoliko minuta na dan (a ponekad ni to). Moram priznati da te minute baš i ne provodim u tišini, nego pod zadnje trpam slušalice u uši i slušam podcast, a kad radim jogu ili meditiram vjerujte mi to radim zapravo s bebom jer on bude tako miran pokraj.

Sve se promijenilo.

Ali ono što ostaje isto, možda čak i glasnije je ono tko sam ja. Moj unutarnji glas, mišljenja, vrijednosti, otvorenost, hrabrost - to je pojačalo volumen.

To već neko vrijeme osjećam i pitam se kako to. Kako to da baš sada kada sam toliko zauzeta, mogu čuti sebe. I nedavno sam osvijestila da je ogromna razlika ta što ne sudjelujem tolikoj izloženosti društvenih mreža. Vratila sam se dužem sadržaju. Počela sam slušati ljude koji me inspiriraju. Slušam ih i čitam njihove tekstove kao omiljenu knjigu. Ne mogu zapravo vjerovati kako u tako malo svog vremena mogu biti prisutna i upijati sadržaj koji me inspirira.

U međuvremenu mogu razmišljati kako to što čujem mogu pronaći u sebi. Nekako bolje filtriram i koristim informacije kada ih nema puno.

I ono što me definitivno probudilo je to što sam počela imati puno glasnije misli o tome što pisati i zašto baš to. Pomislila sam “ako ja pratim ljude koji su se izložili i onako vizionarski pričaju o onome što vole i u što vjeruju i što znaju - pa što mene blokira da se ja tako izražavam?”

I ono što sam osvijestila me zapravo na neki način i pogodilo. Baš zato što se već tako dugo bavim temom ljubavi prema sebi, poštovanja i vrednovanja sebe, a nekako mi je bježao osjećaj vlastite vrijednosti pod gustu maglu nekakvih društvenih standarda o uspjehu.

Da, želja za uspjehom zakočila je moju kreativnost i ponekad sam se osjećala kao da sve filtriram kroz pitanje “kako će me ovo dovesti do uspjeha”. (Čitaj ljudi, prodaje, prepoznatljivosti,...)

Osjećam sram dok ovo govorim, ali svejedno želim nastaviti tipkati. Nešto u meni želi progovoriti o tome jer sam sigurna da nisam jedina u tome.

Kod mene je želja za uspjehom bila prikrivena pod “željom da prenosim svoj rad na što bolji način”. I da, način na koji sam govorila bio je u potpunosti ispravan što se tiče mog znanja i radnog iskustva i ciljao je upravo ljude koji bi se možda mogli u tome pronaći.

Ali motor tih akcija bio je opterećen idejom “kako me drugi vide i je li to dobro”, a ne s “ovo sam ja i jedva čekam da ovaj dio sebe izrazim i drugima na neki način služim”.

Snažno osjećam da je nedostajalo mene. I kada to kažem ne mislim nužno da je nedostajalo da otkrijem više o sebi, nego da jednostavno često nisam govorila iz ja-ti pozicije. Nego više mi-vi ili oni-vi.

Jer ući u ja-ti odnos nije lako. Samo progovoriti iz prvog lica jednine drugom licu jednine je za mene bilo teško, bilo je previše, nejasno, ulijevalo je strah. Osjećaj nedovoljnosti, strah od nevrijednosti.

Sve dok nisam shvatila da utišavam svoj glas ne bi li se uklopila u “mi”.

Uspjela.

Puno mojih klijenata, baš kao i ja sama upada u tu zamku. Zamku “Uspjeh ispred vlastitog integriteta”. Ispred odnosa, ispred slobodnijeg i spontanijeg življenja.

Ta želja za uspjehom ispred vlastite vrijednosti kod mene je stara priča. Priča o povredi vrijednosti.  Povredi koja se može suziti “kada nešto postignem/napravim....vrijedim”.

Ta zamka kod svakoga je specifična i očituje se na svoj način. Za mene, upute kako uspjeti u poslu postaju mamac hrana takvoj povredi. I zato se često u životu nalazim razapeta između želje da se izrazim i želje da budem uspješna ako pratim provjereno. Da ne riskiram povredu narcizma.

Onaj strah - što ako sam ja “Ja” i to nitko ne primijeti, nitko se ne zainteresira, nitko se ne zadrži.

Uvijek je ta povreda bila moj najveći razlog zašto toliko razumijem tematiku poremećaja hranjenja i zašto se pobogu želim baviti s nečim tako teškim.

Možda zato što me ta kompleksnost ne straši, poznata mi je. Možda zato što u tako zbunjujućim mislima i osjećajima svojih klijenata razumijem ono jednostavno, a tako neuhvatljivo. Tu želju da se osjećam vrijedno zbog svog postojanja i da to ne moram zaslužiti.

Osjećam veliki mix emocija sada. S jedne strane rasterećenje i s druge strane strah da je napisano bilo previše. Da to ne smijem osjećati. Da sam ja ona koja pomaže, a ona koja osjeća upravo to.

Naučila sam se podržati na tom mjestu i dati si dozvolu da mogu i smijem biti čovjek. Biti ja. Ipak, na kraju krajeva samo mi vlastita dozvola za takvim postojanjem i treba.

To je dio mog procesa. Prihvaćam da je vraćanje zdravom osjećaju vrijednosti nešto razvojno, nešto procesno. Nešto što se neće dogoditi preko noći i definitivno ne zbog toga što sam nešto i postigla.

Nadam se da je ovaj tekst otvorio neka tvoja promišljanja, dozvolio i tebe da budeš to što trebaš biti.

I na kraju ostavljam tebi ovo pitanje: Povezuješ li ti uspjeh ikako s vrijednosti? Čak i ako shvaćaš racionalno da uspjeh ne određuje vrijednost, kako to osjećaš?

Zanima me, na koje tvoje mjesto ti je ovo sjelo?

S rasterećenjem,

Ivana