Uspješna vrijedim?
Već neko vrijeme ne sudjelujem aktivno na društvenim mrežama. Ta odsutnost nije bila planirana kao odluka, niti kao pokušaj “odvikavanja”. Jednostavno se dogodila - kroz život koji se u međuvremenu promijenio.
Uz odrastanje djeteta i povratak u rad s klijentima 1:1, moj se dan ispunio stvarnim, živim odnosima. Satima provodim u prisutnosti - u slušanju, razumijevanju i podržavanju drugih ljudi. Paralelno s tim, vlastiti prostor za sebe postao je manji, ali i jasniji.
Zanimljivo, upravo tada počela sam jasnije čuti sebe.
S manjom izloženošću brzom, fragmentiranom sadržaju, vratila sam se dužim formama. Tekstovima i razgovorima koji traže prisutnost. Umjesto stalnog uspoređivanja i reagiranja, pojavilo se više prostora za razmišljanje, povezivanje i unutarnje filtriranje onoga što mi je važno.
U tom prostoru postalo mi je jasnije i zašto pišem - i zašto mi je to u jednom trenutku postalo teško.
Kod mnogih ljudi (a često i kod onih s kojima radim) postoji snažna, ponekad nevidljiva veza između uspjeha i osjećaja vlastite vrijednosti. Čak i kada racionalno znamo da naša vrijednost ne ovisi o postignućima, emocionalno se često ponašamo kao da ovisi.
U tom kontekstu, izražavanje - bilo kreativno, profesionalno ili osobno, lako postane filtrirano pitanjem:
Hoće li ovo biti dovoljno dobro? Hoće li biti prepoznato? Hoće li me učiniti uspješnom?
Kada je uspjeh ispred integriteta, glas se stišava. Izražavanje postaje oprezno, prilagođeno, usmjereno prema očekivanjima drugih. Umjesto odnosa “ja–ti”, pojavljuje se govor iz distance - sigurniji, ali manje živ.
U radu s osobama koje se bore s hranom, tijelom ili vlastitom vrijednošću, taj obrazac se često ponavlja. Iza različitih simptoma stoji isto temeljno pitanje:
Vrijedim li i kada ne postižem, ne dokazujem se, ne prilagođavam?
Vraćanje zdravijem osjećaju vlastite vrijednosti rijetko je brzo ili linearno. To je proces koji traži vrijeme, odnos i dozvolu da budemo prisutni bez stalnog mjerenja sebe kroz rezultate.
Ovaj tekst nije poziv na povlačenje iz svijeta niti na odbacivanje ambicija. Više je poziv na promišljanje:
iz kojeg mjesta djelujemo, stvaramo i povezujemo se s drugima?
Za kraj, ostavljam ti pitanje - ne da bi se odmah odgovorilo, nego da se možda s njim malo ostane:
Kako ti povezuješ uspjeh i vlastitu vrijednost - ne u teoriji, nego u svakodnevnom osjećaju?
Gdje to u sebi prepoznaješ?